samom središtu Zagreba, tik do Ilice, smjestio se na jednom od pitomih medvedničkih obronaka Rokov perivoj. Tih i poetičan, arkadijski melankoličan, u svojoj sjenovitoj sjeti ponad užurbane Ilice u sjećanje priziva Goetheove riječi: “Tu, gdje je nekad bio stan smrti, danas je mjesto živih, kojim se užurbano kreću ljudi i bezbrižno se igraju djeca; a gdje je danas život, bit će opet smrt“. I doista, ovaj miran gradski zakutak, kojim se danas, ne baš tako užurbano, šeću ljudi i bezbrižno igraju djeca nekad je bio stan smrti- posljednje počivalište stanovnika Gradeca i Ilice. A prije toga ti isti grečani i iličani imali su ovdje svoje vinograde i gmajne, poput Šenoina zlatara Petra Krupića. A živjela je tu nešto kasnije i neka vještica zvana Šepava Jelenka „vdovica iz Vilice pod sz. Rokom, kmetica plebanuševa“ kojoj je suđeno s još desetak žena, da su na Medvednici „mraz pak iz deždja napravile govoreći: »Mraz budi ter naškodi žitku i ljudem i to v jutro pred sunčenem izhodom«“. I na kraju, nakon svih tih trsova zaboravljenih oporih sorti, ubogih kmetica i njihovih plebanuša i grobnih humaka nad kojima su se pjevala pogrebna opijela i tugaljivi kadeši, Rokov su brijeg zaposjeli umjetnici: čak nekoliko generacija Auera, pa Frangeši, a nakon njih Nasta Rojc i Branko Šenoa, pa Ljubo Babić, Joza Kljaković i još čitav niz znanih i neznanih parnasovskih parampiona.

Više o Rokovom perivoju pročitajte na blogu Krešimira Galovića.