24. 9. – 10. 10. 2025.

Otvorenje: 24. rujna 2025. / 19 h

Razgovor s autorom: 30. rujna 2025. / 18 h

Goran Trbuljak tijekom svojega je – sada već više od polustoljetna – bavljenja umjetnošću posezao za doista raznolikim idejno-vizualnim, a u pokojem primjeru čak i, uvjetno rečeno, izvedbenim, postupcima odnosno strategijama, pri čemu će se kao neprijeporna konstanta u njegovu radu provlačiti izražena tendencija k fenomenološki uvjetovanom te gotovo u pravilu ironijom odnosno samoironijom prožetom propitivanju pojma, uloge i svrhe, kako umjetnika tako i umjetnosti općenito. U svakom slučaju, njegovi kreativni postupci, nevezano je li ih realizirao na gradskim ulicama ili pak u konvencionalnim galerijskim prostorima, ubrzo će mu priskrbiti odrednicu konceptualnog umjetnika, a za konceptualnu umjetnost karakterističan je svojevrsni metiérski odnosno formalni ikonoklazam, što će reći da su ideja i poruka apsolutno dominantne bilo kakvim tvarnim ili pak na tradicionalan način shvaćanim estetskim aspektima umjetničkog djela. Ili jednostavnije rečeno, konceptualnim umjetnicima prigodom realizacije radova uopće nije potrebna nikakva manualna vještina. Upravo će takva stajališta, međutim, u jednom trenutku, i to već vrlo rano, odmah nakon što je prvi puta bio „pripušten“ u neku službenu galeriju, kod Trbuljaka isprovocirati nagon da u tom smislu nešto poduzme. A to što je doista i poduzeo itekako će se uklapati u  njegov prepoznatljiv (samo)ironičan autorski pristup umjetničkoj problematici kao takvoj. O čemu je riječ? 

Tijekom 1972. Trbuljak sustavno počinje upražnjavati aktivnost koju će nazvati Vježbe jednog umjetnika. Kao tzv. konceptualac želio je, naime, pomalo u inat uvriježenoj predodžbi o takvim umjetnicima kao heretičkim negatorima manualne vještine, pokazati kako i on može podariti nužnu pozornost suhoparnoj vježbi, sve u svrhu izoštravanja koordinacije između oka i ruke. U čemu se ta vježba sastojala? Nastojao je točno u središte svakoga od mnoštva malih kvadratića na koje su bile razdijeljene stranice  bilježnica različitih formata upisati po jednu točkicu. S vremenom su takvi postupci počeli varirati uslijed različitosti dizajna stranica u pojedinim bilježnicama, ponajprije u smislu veličine kvadratića, a potom je Trbuljak dao izraditi i pečat s uzorkom mrežnoga rastera kojega bi vlastoručno otiskivao na posve bijele površine kako bi i u njega ucrtavao točkice. Također, varirao je i osnovno pomagalo odnosno likovnu tehniku – olovka, pero, kist itd. – za izvođenje točkica. Na ovome mjestu valja upozoriti kako je sama ideja o upisivanju točkica izvorno generirala iz nekih ranijih Trbuljakovih radova izvedenih pomoću pisaće  mašine, pa tako postoje i vježbe gdje će upravo ona predstavljati umjetnikovo osnovno izvedbeno sredstvo. I eto nam sitne nedosljednosti – Trbuljak ih naprosto obožava – jer se u tom slučaju nikako ne može raditi o vježbi za ruku, već eventualno jedino za oko. A upotreba pisaće mašine iziskivala je i još jednu radnju koja će se sastojati od nužnoga rastavljanja bilježnice na pojedinačne listove te njezino ponovno sastavljanje nakon što su sve planirane točkice bile ukucane, tek toliko da netko ne pomisli kako autor ide linijom manjega otpora.

Bilo kako bilo, Trbuljak je neprestano bio svjestan kako su to samo vježbe, nipošto završeno djelo, pa će naziv Vježbe jednog umjetnika s vremenom proširiti i sljedećim dodatkom: za djelo koje će napraviti u budućnosti. Istodobno, varijacije u umjetnikovu odabiru kvadratića bile su konstantne, pa tako gdjegod nailazimo  i na novinske križaljke ispunjene točkicama.

Vrijeme je prolazilo, a Trbuljak je nastavljao sa svojim vježbama. Zub vremena počeo mu je lagano načinjati vid, pa će uslijediti nabavka naočala te posezanje za perima ili kistovima debljih vrhova. Rješenje se, dakako, ispostavilo tek privremenim, pa umjetnik napokon odustaje od točkica te nabavlja bilježnice – katkada će to biti i kajdanke – s linijama u kojima i sam počinje izvlačiti linije. Učinjen je svojevrstan kompromis s obzirom da su vježbe nastavljene, štoviše još uvijek traju, ali sada u komotnijoj inačici uslijed postojanja čvrstoga oslonca za ruku.

Svojim vježbama Goran Trbuljak je, prema vlastitim riječima, nastojao posredstvom rudimentarnog crteža (disegno esterno) doseći duhovnu zamisao (disegno interno). Nema sumnje, uspjelo mu je!

VANJA BABIĆ       

Goran Trbuljak rođen je 1948. u Varaždinu. Diplomirao je 1972. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te je polazio i École des Beaux-Arts u Parizu (1973–74). Kasnije diplomira filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje i radi kao redovni profesor. 

Javno počinje djelovati od kraja 1960-ih, kao jedan od prvih predstavnika konceptualne umjetnosti na ovim prostorima. Od tada neprekidno preispituje vlastito umjetničko ponašanje i odnos umjetnik–društvo. Također, jedan je od najistaknutijih hrvatskih filmskih snimatelja,  višestruko nagrađivani za svoj rad. Iza njega je velik broj igranih, dokumentarnih i kratkih filmova različitih žanrova, dok je kao grafički dizajner  radio za časopise Film, Polet, Gordogan…

Likovni centar Grada Zagreba, Rokov perivoj 4

Radno vrijeme: ponedjeljak – petak od 10 do 19 h

Program se održava uz podršku Ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH