Sedimenti vremena – Mikrotemporalne ekologije

6. – 27. ožujka 2026.
Otvorenje 6. ožujka 2026. / 19 h

Izložba se može pogledati radnim danima od 16 do 20 sati.

Ako se sjećanje može beskonačno reproducirati, montirati i ponovno učitavati, pripada li ono uopće prošlosti? Što se događa sa sadašnjošću kada se slike osvježavaju brže nego što ih možemo registrirati? Može li se vrijeme još uvijek nazivati linearnim kada se iskustvo može zaustaviti, umnožiti i premotati unatrag?

Izložba Ivane Tkalčić odvija se unutar tih pitanja. Posjetitelji ulaze u prostor ispunjen pikselima, digitalnim tonovima, kratkim signalima i zvukovima sučelja koji su nekoć označavali početke računalne komunikacije. Izložba se ne čita frontalno, nego se doživljava u prolazu: kroz zastoje, zadržavanja i povratke.

Oslanjajući se na perceptivna polja koja odražavaju širu transformaciju suvremenih medijskih okruženja, izložba ulazi u područje kronopolitike, pojma koji opisuje načine na koje tehnološke infrastrukture organiziraju i raspodjeljuju vremensko iskustvo. Pojam koji Sebastian Scholz razrađuje u svojoj analizi senzorskih medija. Digitalni sustavi djeluju kroz mikro-vremenske procese koji nadilaze neposrednu ljudsku percepciju: bilježe promjene u milisekundama, algoritmi se neprestano ažuriraju, a podaci teku bez zastoja, dok se ljudska percepcija kreće kroz dah, zastoj, pokret i pažnju. Te vremenske razine ne negiraju jedna drugu; naprotiv, koegzistiraju, stvarajući trajnu napetost između onoga što se odvija na ekranu i u pozadini sustava te onoga što možemo svjesno registrirati. Kronopolitika pritom ne govori samo o brzini ili sporosti, nego i o pitanju tko postavlja ritam percepcije i kroz koje medije vrijeme postaje vidljivo. Upravo u tom procjepu između strojne brzine i tjelesnog trajanja pojavljuje se osjećaj vremenske rascjepkanosti, stanja koje oblikuje iskustvo ove izložbe.

Unutar ubrzanog polja izložbe video radovi prikazuju kratke isječke – fragmente televizijskih programa, snimke nadzornih kamera i druge vizualne sekvence svakodnevice koje su nekoć djelovale efemerno, a danas izranjaju kao arhivski materijal. Arheologija u digitalnom dobu ovdje se ne odnosi na potragu za izgubljenim objektima, već na proces izdvajanja i ponovnog aktiviranja slika koje su već utisnute u kolektivno pamćenje. Digitalni mediji ne čuvaju prošlost u zatvorenim spremnicima; oni je neprestano vraćaju u opticaj kroz kopiranje, kompresiju, prijenos i ponovno prikazivanje. Ekran tako postaje mjesto iskapanja, a sučelje alat za razdvajanje i ponovno slaganje slojeva vizualne kulture. Kolektivne i individualne slike izranjaju na površinu kao fragmenti koji mijenjaju način na koji gledamo sadašnjost. Arheologija se pritom pomiče iz tla u podatke, iz fizičkog iskapanja u perceptivno razmotavanje pri čemu prošlost nikada nije u potpunosti otkrivena, već se neprestano iznova oblikuje.

Središnja gesta Tkalčićkine prakse nalazi se u prevođenju digitalne slike u tekstil, gdje materijalna prisutnost tekstila ublažava napetost između digitalnog toka i tjelesnog vremena. Pikseli, gradijenti i kompresijski artefakti dobivaju teksturu i težinu. Digitalna slika postaje opipljiva površina, ova više nije svjetlosni prikaz iza ekrana, nego materijalna prisutnost u prostoru.

Tekstil vraća sliku ljudskoj temporalnosti koja se više ne može osvježiti klikom, već se odvija kroz dodir, savijanje, gravitaciju i vrijeme provedeno u blizini materijala. Za razliku od ekrana koji u brzim sekvencama regenerira i briše vlastitu sliku, tekstil otkriva trajanje kroz nabore, sjene i suptilne pomake koji nastaju u odnosu s tijelom i okolnim prostorom. Slika se tako pomiče iz brzine digitalnog toka u sporiji ritam pažnje, u vremenski registar koji je bliži disanju nego procesorskoj snazi.

Nasuprot digitalnim sustavima koji memoriju neprestano vraćaju u opticaj kroz reprodukciju i osvježavanje, te tekstilu koji je zadržava kao površinu, biljni sloj izložbe uvodi vrijeme koje je živo i koje raste. Biljke u prostoru ne djeluju kao simboli prirode, nego kao medij trajanja koji upućuje na spor proces odvijanja bez zapisa, bez petlje i bez sučelja. Ovdje izložba napušta logiku prikaza i prelazi u stanje su-postojanja, gdje vrijeme više nije nešto što promatramo, nego nešto u čemu boravimo.

Unutar kustoskog okvira Sedimenti vremena – mikrotemporalne ekologije, Tkalčićkina izložba uvodi dimenziju perceptivnog taloženja. Digitalna okruženja akumuliraju vizualne i kognitivne ostatke kroz ponavljanje i cirkulaciju, dok ekrani funkcioniraju poput stratificiranih površina na kojima se slike nakupljaju i iskapaju, a otisci na tekstilu postoje poput mekih fosila suvremene kulture. Biljni sloj pritom uvodi drukčiji oblik trajanja, onaj koji se ne pohranjuje niti reproducira, nego raste i sporo se mijenja.

Ono što se time otvara nije tek vizualna kompozicija, već ekologija pažnje u kojoj se ljudska percepcija susreće s procesima koji se odvijaju različitim brzinama. Vrijeme se pritom pojavljuje kao relacijsko polje podijeljeno između prirodnih, tjelesnih, strojnih i digitalnih ritmova, svaki se kreće vlastitoj temporalnosti, a ipak dijele isti prostor.
– Sabina Oroshi

Životopis

Ivana Tkalčić multimedijalna umjetnica i istraživačica. Magistrirala je ekonomiju na Ekonomskom fakultetu te vizualnu umjetnost na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu godine. Osim toga završila je WHW Akademiju (2019./2020.). Samostalno je izlagala više puta u Hrvatskoj i Europi, kao i sudjelovala na grupnim izložbama i bijenalima diljem svijeta. Dobitnica je brojnih nominacija i nagrada, uključujući: finalistica 20. nagradu Radoslav Putar – Young Visual Artists Awards, Grand Prix HPB na 35. Salonu mladih, Erste fragmente 12, Rektorovu nagradu za izvrsnost studenata Sveučilišta u Zagrebu te RCAA – young European art award. Njezini radovi dio su zbirke suvremene umjetnosti Europskog parlamenta, kao i ART OMI: ARCHIVE – collection, SAD. Sudjelovala je u brojnim rezidencijama u Italiji, Nizozemskoj, J. Koreja, Belgiji, SAD-u, Japanu, Tajland, Poljskoj, Norveškoj, Austriji i Grčkoj.

__________________________________________________

IVANA TKALČIĆ
Memory Image Memory Surface

6. – 27. March 2026.
Opening: 6 March 2026. / 7 PM

If memory can be endlessly reproduced, edited, and reloaded, does it belong to the past at all? What happens to the present when images refresh faster than we are able to register them? Can time still be called linear when experience can be paused, duplicated, and rewound?

Ivana Tkalčić’s exhibition unfolds within these questions. Visitors enter a space filled with pixels, digital tones, short signals, and interface sounds that once marked the beginnings of computer communication. The exhibition is not read frontally, but experienced in passing – through pauses, lingerings, and returns.

Relying on perceptual fields that reflect the broader transformation of contemporary media environments, the exhibition enters the realm of chronopolitics – a term describing the ways technological infrastructures organize and distribute temporal experience, as discussed by Sebastian Scholz in his analysis of sensor-media. Digital systems operate through micro-temporal processes that exceed immediate human perception: they register changes in milliseconds, algorithms update continuously, and data flows without interruption, while human perception moves through breath, pause, movement, and attention. These temporal layers do not negate one another; rather, they coexist, producing a constant tension between what unfolds on the screen and within the background of systems, and what we are able to consciously register.  Chronopolitics, in this sense, is not only about speed or slowness, but also about the question of who sets the rhythm of perception and through which media time becomes visible. It is precisely in this gap between machine speed and bodily duration that a sense of temporal fragmentation emerges – a condition that shapes the experience of this exhibition.

Within this accelerated field, the video works present short clips, fragments of television programs, surveillance recordings, and other visual sequences of everyday life that once appeared ephemeral but now surface as archival material. Archaeology in the digital age here does not refer to the search for lost objects, but to the process of isolating and reactivating images already embedded in collective memory. Digital media do not preserve the past in closed containers; they continually return it to circulation through copying, compression, transmission, and re-display. The screen becomes a site of excavation, and the interface a tool for separating and reassembling layers of visual culture. Collective and individual images surface as fragments that alter how we look at the present. Archaeology thus moves from soil to data, from physical excavation to perceptual unfolding. It becomes an act in which the past is never fully uncovered, but continually re-formed.

A central gesture in Tkalčić’s practice is the translation of the digital image into textile, where the material presence of fabric tempers the tension between digital flow and bodily time. Pixels, gradients, and compression artifacts acquire texture and weight. The digital image becomes a tangible surface, no longer a luminous display behind a screen, but a material presence in space.

Textile returns the image to a human temporality that cannot be refreshed with a click, but unfolds through touch, folding, gravity, and the time spent in proximity to the material. Unlike the screen, which rapidly regenerates and erases its own image in quick succession, textile reveals duration through folds, shadows, and subtle shifts that emerge in relation to the body and the surrounding space. The image shifts from the velocity of digital flow into a slower rhythm of attention – a temporal register closer to breathing than to processing power.

In contrast to digital systems that constantly recirculate memory through reproduction and refresh, and to textile that retains it as a surface, the vegetal layer of the exhibition introduces time that is alive and growing. The plants within the space do not function as symbols of nature, but as a medium embodying duration, pointing to a slow process that unfolds without recording, without looping, and without interface. Here the exhibition leaves behind the logic of representation and shifts into a state of co-existence, where time is no longer something we observe, but something we inhabit.

Within the curatorial framework Sediments of Time – Microtemporal Ecologies, Tkalčić’s exhibition introduces a dimension of perceptual sedimentation. Digital environments accumulate visual and cognitive residues through repetition and circulation, screens function like stratified surfaces where images gather and get excavated, while screens function like stratified surfaces where images gather and are excavated, textile imprints exist like soft fossils of contemporary culture. The vegetal layer introduces a different mode of duration, one that is neither stored nor reproduced, but grows and slowly transforms.

What emerges is more than a visual composition, it is an ecology of attention in which human perception encounters processes unfolding at different speeds. Time appears as a relational field divided among natural, bodily, mechanical, and digital rhythms – each moving at its own temporality, yet inhabiting the same spatial field.
— Sabina Oroshi 

Biography

Ivana Tkalčić is a multimedia artist and researcher. She earned a Master’s degree in Economics from the Faculty of Economics and a Master’s degree in Visual Arts from the Academy of Fine Arts in Zagreb. She also completed the WHW Academy (2019/2020). She has held numerous solo exhibitions in Croatia and across Europe, and has participated in group exhibitions and biennials worldwide. She is the recipient of several nominations and awards, including: finalist of the 20th Radoslav Putar Award – Young Visual Artists Awards; Grand Prix HPB at the 35th Youth Salon; Erste Fragments 12; the University of Zagreb Rector’s Award for Excellence; and the RCAA – Young European Art Award. Her works are part of the European Parliament Contemporary Art Collection and the ART OMI: ARCHIVE collection in the USA. She has participated in numerous residencies in Italy, the Netherlands, South Korea, Belgium, the USA, Japan, Thailand, Poland, Norway, Austria, and Greece.