2. 4. – 7. 5. 2026.
Otvorenje 2. travnja 2026. / 19 sati

I. Ponor kao vremenski medij

Podvodni okoliši, osobito oni obilježeni ratnim povijestima, nose slojeve vremena. U moru ostaci sukoba 20. stoljeća, uključujući odbačeno streljivo i neeksplodirana ubojna sredstva, ostaju na dnu, gdje kroz desetljeća korodiraju i u vodu otpuštaju toksične tvari. U radu Echoes of the Abyss, Robertina Šebjanič polazi od morskog dna kao mjesta na kojem se povijest ne zaustavlja, nego se nastavlja kroz procese akumulacije, curenja i transformacije. Njezino dugogodišnje istraživanje potopljenog streljiva u Baltičkom moru 2023. te u Jadranu 2024. i 2025. godine usmjerava pažnju na podvodne okoliše oblikovane ratom kao aktivna ekološka polja u kojima se tragovi prošlih djelovanja zadržavaju i ponovno pojavljuju u materijalnim i ekološkim oblicima.

U Baltičkom moru znanstvena istraživanja pokazuju da korozija metalnih kućišta streljiva postupno otpušta eksplozivne spojeve poput TNT-a, RDX-a i DNB-a u morski okoliš, pri čemu su otopljeni ostaci zabilježeni u gotovo svim uzorcima vode prikupljenima u novijim terenskim istraživanjima. Slične naslage neeksplodiranih ubojnih sredstava i vojnog otpada evidentirane su diljem Jadranskog bazena, poluzatvorenog mora obilježenog austrougarskim pomorskim operacijama, obama svjetskim ratovima, militarizacijom tijekom Hladnog rata i postjugoslavenskim sukobima. I ovdje potopljeno streljivo i vojni otpad ostaju u sedimentima morskog dna, izloženi sporoj koroziji u slanim i dinamičnim hidrologijskim uvjetima.

Rad Robertina Šebjanič nastaje unutar te materijalne postojanosti. Kroz terenske snimke, suradnje s morskim znanstvenicima i roniocima, vizualnu dokumentaciju i istraživački utemeljene instalacije, umjetnica prati na koje načine dubokomorski ratni ostaci i dalje mijenjaju kemijske i ekološke uvjete. U njezinu radu ponor postaje prostor u kojem se političke kronologije razgrađuju u kinetiku korozije. Rad upućuje na to da se ono što se čini povijesno zaključenim nastavlja odvijati na ekološkoj razini.

II. Oštećeni morski krajolici

Povijest se ovdje odvija unutar onoga što Anna Tsing naziva oštećenim krajolicima, prostorima u kojima se ljudsko i više-od-ljudsko isprepliću u trajnim procesima kontaminacije, opstanka i viševrsnog života.Tsing u svom radu pokazuje kako oštećeni okoliši nisu puste ruševine, već mjesta u kojima se život nastavlja u nepredvidivim i suradničkim oblicima. Taj život nastaje kroz ono što ona naziva kontaminiranom raznolikošću, kroz zajednice oblikovane ljudskim djelovanjem i drugim oblicima života. 

Baltičko i Jadransko more oblikovani su dugotrajnim procesima militarizacije, trgovine, turizma, industrijskih emisija i odlaganja otpada. Riječ je o vodenim prostorima sporih, ali trajnih promjena, u kojima se kemijski spojevi, morski ekosustavi i povijesni slojevi ne mogu jasno razdvojiti.

III. Hidroakustične i materijalne isprepletenosti

U radu Echoes of the Abyss pažnja se usmjerava kroz zvuk. Nabrajanje količina odbačenog streljiva, kemijskih spojeva, klasifikacijskih protokola i lokacija odlaganja ulazi u morski zvučni prostor i postaje dio njegove kompozicije. Za Tsing, pažnja prema takvim poremećenim krajolicima zahtijeva ono što ona naziva umijećem primjećivanja: način shvaćanja svijeta koji ne traži uredne narative o katastrofi ili oporavku, nego ostaje uz složenost, višestrukost i nastajanje. Ona piše da su ljudi “zarobljeni problemom življenja unatoč ekonomskom i ekološkom pustošenju” te da takvo pustošenje zahtijeva brigu za same teksture života koje nastavljaju opstajati i prilagođavati se.

U svom radu Robertina Šebjanič komponira polifonično polje u kojem se susreću hidrofonske snimke, komunikacija ronioca, protokoli koordinacije hitnih službi, statistički inventari i poetski fragmenti. More se pritom pojavljuje kao zasićen medij koji je istodobno ekološki, infrastrukturni i politički. Kao što je antropolog Stefan Helmreich pokazao u svom radu o akustici oceana, podvodno slušanje nikada nije neutralno. Ono je oblikovano instrumentima, vojnim povijestima, znanstvenim protokolima i transduktivnim tehnologijama koje morske vibracije prevode u ljudsku percepciju.

Rad Robertine Šebjanič djeluje unutar ovog posredničkog polja, krećući se između hidroakustičkog prevođenja, znanstvene instrumentacije i utjelovljene percepcije. Slušanje poprima oblik situirane prakse, isprepletene uvjetima kroz koje more postaje opažljivo. Ovo posredovanje proteže se izvan zvuka u samu cirkulaciju materije.

Hidrofeminizam Astrida Neimanis nudi okvir za promišljanje ove materijalne posredovanosti. Hidrološki ciklus u prvi plan stavlja načine na koje vodena tijela prelaze vlastite granice i ostaju međusobno isprepletena unutar zajedničkog hidrosustava koji povezuje ljudski i neljudski život. Voda se kreće kroz isparavanje, unos, izlučivanje, kondenzaciju i taloženje, prelazeći porozne pragove kože, tla i mora. Unutar te cirkulacije materija ostaje aktivna, generativna i pokretna, prenoseći se kroz različite razine i tijela. Kemijski ostaci putuju morskim strujama i kroz prehrambene lance, gomilaju se, mijenjaju i ponovno pojavljuju kroz tkiva, vrste i generacije. Kroz ove istraživački utemeljene instalacije postaje vidljivo kako teški metali i razgrađeno streljivo ulaze u te cirkulacije i ostavljaju posljedice i na morski život i na ljudsko zdravlje.

IV. Transkorporealna povezanost

U ovom kontekstu usklađivanje se pojavljuje kao svijest o transkorporealnosti, onome što Stacy Alaimo opisuje kao kretanje tvari kroz porozna tijela. Tijela pritom nisu zatvorene cjeline, nego mjesta stalne materijalne razmjene u kojima voda, toksini, metali i kemijski ostaci prolaze kroz organizme, sedimente i prehrambene lance. Takva propusnost otežava jasno razgraničavanje odgovornosti jer izloženost i uključenost nikada ne ostaju vezane uz jedno tijelo ili jedno mjesto.

U svojoj zvučnoj kompoziciji Robertina Šebjanič briše razliku između “prirode” i infrastrukture, čineći materijalna kretanja osjetilno dostupnima. Kemijski inventari, komunikacija ronioca, institucionalne izjave i podvodni zvučni zapisi dijele isti akustički prostor. Uključivanje administrativnog jezika, poput opisa dimenzija mina, kemijskih inventara, međunarodnih sporazuma i produljenih rokova klasifikacije, pretvara slušanje u oblik infrastrukturne svijesti. Kemijski procesi koji oblikuju uvjete života u radu postaju čujni. Navođenje iperita, tabuna, fosgena i TNT-a izvlači ih iz razine povijesnih apstrakcija i uspostavlja ih kao aktivne tvari čija molekularna postojanost preoblikuje ekološke odnose. Glas koji ih izgovara djeluje kao svojevrsni akustički dokaz. Slušatelj se susreće s okolišem u kojem su tragovi rata i dalje prisutni i materijalno ugrađeni.

Kad tekst izriče: “Ožiljci koje ostavljamo u oceanu ne nestaju”, ta izjava ne ostaje ni na razini metafore ni moralnog slogana. Djeluje unutar polja već zasićenog podacima, svjedočanstvima i akustičnom prisutnošću. Ponor se pritom pojavljuje kao rezonantni arhiv u kojem se susreću geopolitička tajnovitost, kemijska postojanost i ekološka ranjivost, uvlačeći slušatelja u uvjete zagađenih voda.

V. Vremenske dimenzije sporog nasilja

Echoes of the Abyss dopušta publici da doživi oblike sporog nasilja koji se odvijaju postupno, kroz koroziju, difuziju i bioakumulaciju. Šteta povezana s potopljenim ubojnim sredstvima rijetko se pojavljuje kao spektakl. Ona se postupno akumulira, raspršena kroz sedimente, morske struje, granice, organizme i generacije. Njezini učinci nisu eksplozivni, nego postupni i iscrpljujući te često ostaju neprimjetni unutar vremenskih okvira u kojima djeluju politička i medijska pozornost. Takva šteta širi se kroz različite vremenske i prostorne razine i traje izvan događajne logike prema kojoj se nasilje obično prepoznaje, ostajući prisutna kao dugotrajno stanje okoliša.

U Baltičkom i Jadranskom moru kemijski spojevi koji se oslobađaju iz korodiranih kućišta nastavljaju kružiti unutar ekosustava koji su već opterećeni industrijalizacijom, militarizacijom, masovnim turizmom i klimatskim promjenama. Vremenski okviri u kojima se ti procesi odvijaju nadilaze diplomatske sporazume, rokove klasifikacije i izvanredne mjere. Postojanost tih spojeva slijedi vlastite ritmove, od vremena poluraspada i molekularnih promjena do taloženja u sedimentima i prijenosa kroz prehrambene lance. Ti se vremenski slojevi dodiruju s političkim odlučivanjem, ali se s njim ne podudaraju.

VI. Prema etici odgođenih posljedica

Pojam “kemijskih režima življenja” koji uvodi Michelle Murphy pomaže preciznije sagledati ovu perspektivu jer on toksičnost smješta unutar infrastruktura upravljanja i proizvodnje znanja. Kemijske tvari ne djeluju samo kao zagađivači okoliša, nego sudjeluju u oblikovanju uvjeta života, određujući tko je i na koji način izložen te kakve posljedice iz te izloženosti proizlaze. Odlaganje streljiva, uskraćivanje arhivskih informacija, djelomično mapiranje lokacija i neujednačena raspodjela sredstava za sanaciju stvaraju materijalne uvjete u kojima se toksičnost kreće i nakuplja u tijelima i ekosustavima. Postojanost kemijskih tvari isprepliće se s administrativnim praksama, vojnim sporazumima, ekonomskim prioritetima i regulatornim vremenskim okvirima. Ono što se zadržava u sedimentu i vodi neodvojivo je od institucionalnih struktura koje su omogućile njegovo odlaganje i koje i dalje oblikuju njegovu daljnju prisutnost.

Unutar takvog okvira odgovornost se ne može vezati uz pojedinačne događaje ili izolirane aktere. Ona slijedi putanje kretanja kontaminanata, povezujući sadašnje i buduće populacije u zajedničke materijalne uvjete oblikovane odlukama donesenima desetljećima ranije. Ono što ostaje u sedimentu i vodi ostaje i u načinima upravljanja i donošenja odluka, u zdravlju i u nasljeđu.

Echoes of the Abyss pomiče percepciju prema trajanju. Time što koroziju čini čujnom, a kemijske podatke rezonantnima, rad uvodi gledatelja u procese koji nadilaze neposredno razumijevanje, a istodobno ostaju materijalno bliski. Slušanje postaje prepoznavanje da je izloženost trajna i nejednako raspoređena. Etika odgođenih posljedica započinje upravo u uvidu da vremenski razmjer odgovornosti mora odgovarati vremenskom razmjeru kontaminacije. Ako se korozija odvija kroz desetljeća, odgovornost ne može biti kratkotrajna.

– Sabina Oroshi

ROBERTINA ŠEBJANIČ
Aquatic Archives Aftermath

I. The Abyss as Temporal Medium

Underwater environments, especially those marked by histories of warfare, unfold as temporal mediums where past actions persist. In marine contexts, remnants of 20th-century conflicts, including dumped munitions and unexploded ordnance, remain on the seabed, slowly corroding over decades as they release toxic compounds into surrounding waters. In Echoes of the Abyss, Robertina Šebjanič approaches the seabed as a site where history endures in material processes, accumulating, leaking, and transforming across time. Her long-term research into submerged munitions in the Baltic (2023) and Adriatic (2024-2025) seas evokes underwater environments shaped by warfare as active ecological fields, where residues of past actions persist, taking material and ecological form.

In the Baltic Sea, scientific studies have demonstrated that corrosion of metal munition casings gradually leaches energetic compounds such as TNT, RDX, and DNB into the marine environment, with dissolved residues detected in nearly every water sample analyzed in recent field campaigns. Comparable deposits of unexploded ordnance and military debris are documented throughout the Adriatic basin, a semi-enclosed sea historically marked by Austro-Hungarian naval operations, both World Wars, Cold War militarization, and post-Yugoslav conflicts. Here, too, submerged munitions and military waste remain embedded in seabed sediments, exposed to gradual corrosion under saline and dynamic hydrological conditions.

Šebjanič’s work situates itself within this material persistence. Through field recordings, collaborations with marine scientists and divers, visual documentation, and research-based installations, she traces how deep-sea war debris continues to alter chemical and ecological conditions. The abyss in her work becomes a site where political chronologies dissolve into corrosion kinetics. What appears historically concluded remains ecologically active. 

II. Disturbed Marine Landscapes

History here unfolds within what Anna Tsing calls disturbed landscapes, spaces where human and more-than-human registers are entangled in ongoing processes of contamination, survival, and multispecies life. In her work she argues that damaged environments are not barren ruins, but sites in which life continues in unpredictable and collaborative ways through what she calls contaminated diversity – biological assemblages shaped by human disturbance and nonhuman agency. 

The Baltic and Adriatic are neither remote frontiers of pristine nature, nor are they inert backdrops to human history. They are waters shaped by militarization, trade, tourism, industrial emissions, and waste, landscapes of slow disturbance in which chemical agents, marine ecologies, and historical entanglements refuse simple separation. 

III. Hydroacoustic and Material Entanglements

Attunement in Echoes of the Abyss unfolds through sound. The enumeration of tonnage, chemical agents, classification protocols, and dumping sites moves within the oceanic field, becoming part of its composition. For Tsing, attention to such disturbed landscapes requires what she calls the arts of noticing: a way of apprehending the world that does not seek tidy narratives of catastrophe or recovery, but stays with complexity, redundancy, and emergence. She writes that humans are “stuck with the problem of living despite economic and ecological ruination,” and that such ruination demands care in attending to the very textures of life that persist and adapt.

In her work, Robertina Šebjanič composes a polyphonic field in which hydrophone recordings, diver communication, emergency coordination protocols, statistical inventories, and poetic fragments converge. The sea emerges as a saturated medium that is at once ecological, infrastructural, and political. As anthropologist Stefan Helmreich has shown in his work on ocean acoustics, underwater listening is never neutral; it is shaped by instruments, military histories, scientific protocols, and transductive technologies that translate marine vibration into human perception. 

Robertina Šebjanič’s work operates within this mediating field, moving between hydroacoustic translation, scientific instrumentation, and embodied perception. Listening takes shape as a situated practice, entangled with the conditions through which the sea becomes perceptible. This mediation extends beyond sound into the circulation of matter itself.

Astrida Neimanis’ hydrofeminism offers a framework for thinking through this material mediation. The hydrological cycle foregrounds the ways bodies of water exceed discrete boundaries, remaining constitutively entangled within a shared hydrocommons that binds human and more-than-human life. Water moves through evaporation, ingestion, secretion, condensation, and sedimentation, crossing the porous thresholds of skin, soil, and sea. Within this circulation, matter persists as active, generative and mobile, carried across scales and bodies. Chemical residues travel with currents and through food chains, accumulating, transforming, and reappearing across tissues, species, and generations. As the artworks make evident, heavy metals and degraded munitions enter these circulations, shaping marine life and human health alike.

IV. Transcorporeal Attunement

Attunement in this context becomes an awareness of transcorporeality – what Stacy Alaimo describes as the movement of substances across porous bodies. Bodies function as sites of ongoing material exchange, as water, toxins, metals, and chemical residues move through organisms, sediments, and food webs. Such permeability complicates notions of bounded responsibility, as exposure and implication are never confined to a single body or location.

Refusing to separate “nature” from infrastructure, Šebjanič’s sonic composition makes material movement perceptible. Chemical inventories, diver communications, institutional declarations, and underwater soundscapes occupy the same acoustic space. The inclusion of bureaucratic language like the descriptions of mine dimensions, chemical inventories, international agreements, extended classification periods, transforms listening into a form of infrastructural awareness. Chemical processes that shape the conditions for life become audible here: mustard gas, tabun, phosgene, TNT leave historical abstractions and become active substances whose molecular persistence reorganizes ecological relations. The voice that lists them performs a kind of acoustic evidence. The listener encounters not a distant catastrophe but an inhabited environment in which war’s residues remain embedded.

When the text declares, “The scars we leave upon the ocean do not vanish,” the statement is neither metaphor nor moral slogan. It operates within a field already saturated by data, testimony, and acoustic presence. The abyss emerges as a resonant archive where geopolitical secrecy, chemical persistence, and ecological vulnerability converge, drawing the listener into the conditions of contaminated waters.

V. Temporalities of Slow Violence

Echoes of the Abyss lets the audience experience forms of harm that unfold gradually, through corrosion, diffusion, and bioaccumulation. The damage associated with submerged munitions rarely announces itself through spectacle. It accumulates incrementally, dispersed across sediments, currents, borders, organisms, and generations. Its effects are attritional rather than explosive, distributed rather than localized, and frequently imperceptible within the timeframes through which political and media attention typically operate. Such harm expands across temporal and spatial scales, persisting beyond the event-based logic through which violence is typically recognized, and instead persists as a long-term environmental condition.

In the Baltic and Adriatic seas, chemical compounds released from corroding casings continue to circulate within ecologies already stressed by industrialization, militarization, mass tourism, and climate change. The timelines through which these processes unfold extend beyond diplomatic agreements, classification periods, and emergency evacuations. Chemical persistence follows its own rhythms –  half-lives, molecular transformation, sediment burial, trophic transfer. These temporalities intersect with political decision-making but do not align neatly with it.

VI. Toward an Ethics of Delayed Consequence

Michelle Murphy’s notion of “chemical regimes of living” sharpens this perspective by situating toxicity within infrastructures of governance and knowledge production. Chemical substances do more than contaminate environments; they participate in organizing how life is differentially sustained, exposed, and rendered vulnerable. Regimes of disposal, classification, monitoring, and disclosure shape who encounters toxicity and under what conditions. The dumping of munitions, the withholding of archival information, the partial mapping of sites, and the uneven allocation of remediation resources establish material conditions under which toxicity moves and accumulates in bodies and ecosystems. Chemical persistence becomes entangled with administrative practices, military agreements, economic priorities, and regulatory temporalities. What lingers in sediment and water is inseparable from the institutional structures that enabled its emplacement and continue to mediate its afterlife.

Within this framework, responsibility cannot be confined to singular events or isolated actors. It follows the pathways through which contaminants move, binding present and future populations into shared material conditions shaped by decisions made decades earlier. What persists in sediment and water persists in governance, in health, and in inheritance.

Echoes of the Abyss recalibrates perception toward duration. By rendering corrosion audible and chemical data resonant, the work situates the viewer inside processes that exceed immediate comprehension yet remain materially intimate. Listening becomes a recognition that exposure is ongoing and unevenly distributed. An ethics of delayed consequence begins here: in acknowledging that the temporal scale of accountability must match the temporal scale of contamination. If corrosion unfolds over decades, responsibility cannot be brief.

– Sabina Oroshi

BIOGRAFIJA
Robertina Šebjanič, umjetnica i istraživačica sa sjedištem u Ljubljani, u svom radu istražuje sjecišta ekologije, (geo)politike i umjetnosti, prateći ritmove i pukotine vodenih svjetova. Njezina se praksa bavi dinamikom oceana i rijeka, otvarajući teme poput podvodnog zagađenja, bioraznolikosti i više-od-ljudskih svjetova.

Njezini radovi nagrađivani su i prepoznati na Prix Ars Electronica, STARTS Prize, Falling Walls i Re:Humanism, među ostalima. Sudjelovala je u brojnim rezidencijalnim programima uz potporu stipendija i inicijativa kao što su UCLA PST ART, STARTS4water – Ur Institute, EMAP Ars Electronica, CO-VISION, TBA21–Academy, TARA Ocean Foundation i MADE IN Platform. Njezini radovi dio su međunarodnih zbirki, uključujući New Art Foundation (Reus).

Izlagala je na brojnim izložbama, bijenalima i festivalima, uključujući Villa Arson (Nice), Momentum Biennale (Moss), Ars Electronica (Linz), Tribeca Immersive (New York), Kunstgewerbemuseum (Berlin), Cukrarna (Ljubljana), Matadero (Madrid), Sea Art Festival (Busan), Akbank Sanat (Istanbul), MSU Zagreb, MSUB Beograd, +MSUM Ljubljana, ZKM Karlsruhe i CCD (Mexico City), među ostalima.

BIOGRAPHY
Robertina Šebjanič, based in Ljubljana, is an artist/researcher whose work explores the intersections of ecology, (geo)politics, and art, attuned to the rhythms and ruptures of aquatic worlds. Her practice engages with the dynamics of oceans and rivers, addressing issues such as underwater pollution, biodiversity, and the more-than-human world.

Her award-winning works have received recognition at Prix Ars Electronica, the STARTS Prize, Falling Walls, and Re:Humanism, among others. She has been artist in residence supported by grants including UCLA PST ART, STARTS4water- Ur Institute, EMAP Ars Electronica, CO-VISION, TBA21–Academy, TARA Ocean Foundation, MADE IN Platform to mention few. 

Her works are part of international collections such as the New Art Foundation (Reus). Her work has been exhibited widely in museums, biennials, and festivals such as Villa Arson (Nice), Momentum Biennale (Moss), Ars Electronica (Linz), Tribeca Immersive (New York), Kunstgewerbemuseum (Berlin), Cukrarna (Ljubljana), Matadero (Madrid), Sea Art Festival (Busan), Akbank Sanat (İstanbul), MSU Zagreb, MSUB Belgrade, +MSUM Ljubljana, ZKM Karlsruhe, and CCD (Mexico City) among others.