Erlichova vila na Josipovcu (Nazorova). Autor fotografije: Ivan Standl. Godina: 1895. Iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt (inventarna oznaka: MUO-016118/B/07).

piše: Lana Bunjevac 

Rokov perivoj, brežuljak iznad Ilice koji povezuje Gornji i Donji grad, u srednjem je vijeku bio poznat kao Penezna gorica. Stanovnicima Gradeca služio je za voćnjake i vinograde, ali i kao gmajna – zajednički pašnjak za stoku. Nakon što je 1647. godine kuga poharala Kaptol, Novu ves, Lašku ves, Potok i Šoštarsku ves, stanovnici su se zavjetovali svetom Roku te mu u znak zahvalnosti podigli kapelicu. Uz nju su se postupno počeli pokapati siromašniji župljani, a potom i bogatiji građani Gradeca, Ilice i Podgrađa. Groblje je korišteno do 1865., a u potpunosti je napušteno nakon otvaranja središnjega gradskog groblja na Mirogoju 1876. godine. Regulatornom osnovom iz 1887. predviđena je prenamjena Rokova groblja u javni perivoj, no tek 1909. uklonjeni su nadgrobni spomenici, koji su poslije iskorišteni za izgradnju zapadnog i sjevernog podzida Vrazova šetališta. 

Područje bivšeg groblja gradska je uprava namijenila umjetnicima: u zamjenu za svoja djela dobivali su građevinske parcele na kojima su im kuće projektirali najpoznatiji zagrebački arhitekti i graditelji toga doba. Uskoro je osnovan i konzorcij za gradnju vila, kojem je na čelu bio ugledni stomatolog Eugen Rado. Regulacijski plan perivoja povjeren je Viktoru Kovačiću, a kasnije ga je doradio njegov partner Hugo Ehrlich. Kovačićev projekt predviđao je i terase-vidikovce s pogledom na grad i dolinu rijeke Save, no ta ideja nikada se nije ostvarila. Među prvima su vile podigli slikar Robert Auer i kipar Robert Frangeš Mihanović, a Rokov perivoj s vremenom se pretvorio u pravu umjetničku četvrt. 

Auerovi su bili imućna građanska obitelj bavarskog podrijetla. Ferdinand i Amalija Auer kupili su cijelu padinu iznad tadašnjeg Iličkog trga, gdje su prema projektu Viktora Kovačića sagradili svoju prvu vilu. Ferdinand Auer bio je vlasnik papirnice sa sjedištem u Ilici 30, na mjestu na kojem se kasnije nalazila poznata knjižara Kugli. Posao je potom preselio u Ilicu 36 i proširio ga osnivanjem radionice za umjetničku grafiku i reljefni tisak, koju je naslijedio i vodio njegov sin Koloman. Tzv. druga vila Auer u Rokovoj ulici 9 također je sagrađena po projektu Viktora Kovačića. Isprva je bila zamišljena kao vrtni paviljon uz obiteljsku vilu, no ubrzo je postala slikarski atelijer Roberta Auera, jednog od petorice sinova obitelji Auer. Na postojeći atelijer Kovačić je 1905./1906. dogradio i stambeni dio. Vila na zidanom postamentu ističe se radikalno pročišćenom vanjštinom, a jedini ukras replika je antičkog reljefa na uličnom pročelju. Takvo oblikovanje nije bilo slučajno: Kovačić je arhitekturu studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod Otta Wagnera, a tijekom školovanja upoznao je i Adolfa Loosa, s kojim je ostao blizak prijatelj te je prihvatio njegove nazore o pročišćavanju arhitektonskih oblika.

U vili u Rokovoj ulici Robert Auer živio je sa suprugom Leopoldinom Schmidt-Auer, rođenom Bečankom koja se nakon udaje doselila u Zagreb. I sama umjetnica, Leopoldina je često koristila muški pseudonim Leo, vjerujući da će njezina djela tako lakše pronaći put do kupaca. Auerov portret Leopoldine s krznenim mufom iz 1902. godine smatra se amblematskom slikom zagrebačke secesije. 

Treća vila Auer, sagrađena 1910., bila je ujedno i prva vila podignuta na samom Rokovom perivoju. Nedaleko od nje, u Rokovoj ulici 15, slikarev sin, arhitekt Bela Auer, projektirao je 1929./1930. vlastitu obiteljsku kuću. Ta se vila ubraja među najranije zagrebačke primjere arhitekture tzv. nove objektivnosti (njem. Neue Sachlichkeit), pravca koji je naglašavao funkcionalnost, racionalnost i ekonomičnost te odbacivao povijesne stilove i dekorativne ukrase. Druga Kovačićeva vila na Rokovom perivoju bila je vila kipara Roberta Frangeša Mihanovića i njegove supruge Eugenije, jedno od paradigmatskih ostvarenja hrvatske moderne. Premda neuobičajeno za kontinentalni dio Hrvatske, vilu karakterizira vrtna pergola, dok je vrt oblikovan na više razina, u nizu terasa koje prate konfiguraciju terena. Posebnost vile je i ugradbeni namještaj, a Kovačić je pri uređenju interijera iskoristio drvene zidne obloge te dijelove klupa i ormara iz zagrebačke katedrale, odbačene tijekom njezine obnove nakon potresa 1880. godine. 

Baš kao i Loos, Kovačić među prvima u Hrvatskoj projektira interijere, a pod utjecajem Wagnerova učenja već 1900. u časopisu Život objavljuje članak ”Moderna arhitektura” u kojem se zalaže za konstruktivizam i funkcionalizam u arhitekturi, koji će biti prepoznati tek nekoliko desetljeća kasnije. Zbog svojih naprednih stavova nailazi na otpor konzervativne sredine te ulazi i u sukob sa svojim nekadašnjim mentorom Hermannom Bolléom. Zbog tog sukoba nekoliko godina u Zagrebu nije dobivao veće narudžbe, pa se uglavnom uzdržavao radeći na uređenju interijera. O Kovačiću je Izidor Kršnjavi jednom zapisao: ”Cijelu mi je sobu vrlo dobro, jednostavno i ukusno dekorirao mladi arhitekt Kovačić (darovit čovjek, šteta što je takova lijenčina). Sjedi po kavanama i razgovara o svojim osnovama, koje kani izraditi a koje nikada izraditi neće, a kraj toga gladuje…”

Vilu Frangeš zajedno s pripadajućom zbirkom umjetnina Gradu Zagrebu darovala je 1991. godine Ivana Frangeš, udovica kipareva sina Marka. Predana je na upravljanje Muzeju grada Zagreba, no zbog lošeg stanja, narušene statike i problema s klizištem, zbirka nikada nije otvorena za javnost i tek rijetki su imali priliku vidjeti vilu iznutra.  

Odmah pokraj vile Frangeš, na kućnom broju 3, nalazio se atelijer Roberta Frangeša, čiju izgradnju 1926. potpisuje Rudolf Lubynski. Kipar ga je oporučno ostavio kćerki Branki Frangeš, koja je u njemu živjela sa suprugom, slikarom Krstom Hegedušićem. Umjetnici na Rokovom perivoju bili su povezani ne samo rodbinskim nego i prijateljskim vezama. Malenu Branku Frangeš, još kao djevojčicu, portretirala je susjeda Nasta Rojc, a taj portret iz 1911. godine nalazio se među umjetninama u vlasništvu obitelji Frangeš. U atelijeru Roberta Auera neko su vrijeme svoj tečaj risanja vodili Bela Čikoš Sesija i Menci Klement Crnčić, a Bela Čikoš bio je krsni kum Auerovom sinu Beli, koji je po njemu i dobio ime. 

Hugo Ehrlich, dugogodišnji suradnik Viktora Kovačića, jedan je od arhitekata čija su djela također obilježila ovu elitnu četvrt, a među poznatijima je i kuća obitelji Deutsch. Ehrlich je projektirao i kuću Naste Rojc, dok se u susjedstvu nalazi i kuća slikara Ljube Babića, koju je osmislio Stjepan Hribar. Kuća Joze Kljakovića nastala je 1927./1928. prema projektu Stjepana Planića i to je bila jedna od njegovih prvih samostalnih realizacija. Danas se u kući na Rokovom perivoju 4, koju je slikar 1969. oporučno ostavio Gradu Zagrebu, nalazi njegova Memorijalna zbirka, dok se ulje na platnu Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu, za koje je dobio to zemljište, čuva u Muzeju grada Zagreba. U vrtu ispred kuće nalazi se i brončana skulptura Frulaš Pan Kljakovićeva dobrog prijatelja, kipara Frana Kršinića. 

Svega nekoliko koraka dalje, u središnjem dijelu parka, nalazi se fontana Elegija, Frangešov dar gradu u zamjenu za ustupljeni dio zemljišta. Nastala je 1910. godine, a prikazuje nagu djevojku koja se oplahuje vodom. Zbog prigovora tadašnjih gradskih vlasti na prikaz golotinje, skulptura je najprije premještena u Modernu galeriju, a potom u Gliptoteku HAZU gdje je bila sve do 1994. kada je vraćena u park prema idejnom rješenju arhitekta Mihajla Kranjca. Današnji izgled parka, u kojem prevladavaju stabla jasena i javora, oblikovao je 1955. arhitekt Zvonimir Fröhlich, autor brojnih parkova i dječjih igrališta u Hrvatskoj. 

S istočne strane perivoja nalaze se još dvije realizacije Huga Ehrlicha  –  već spomenuta kuća Deutsch i kuća Rado, a iako adresom pripada Josipovcu, kuća Vrbanić Viktora Kovačića stilom i vremenom izgradnje bliža je njegovim ranijim vilama u Rokovoj ulici i na Rokovom perivoju. Kuća je osmišljena za bračni par Rudolfa i Miru Vrbanić i građena je 1911./1912., samo godinu dana nakon vile Frangeš, ali je veća i prostorno ambicioznija. Nakon Kovačićeve smrti, 1928. dograđen je glazbeni salon prema projektu građevnog poduzeća Pollak i Borstein, a 1938. arhitekt Juraj Denzler vilu je podijelio na tri stambene jedinice: u visokom prizemlju ostao je stan Rudolfa i Mire Vrbanić, dok su na katu uređeni stan za obitelj starije kćeri Mire Bogat te garsonijera za mlađu kćer Veru. Iako pregrađena, vila danas ima status zaštićenog kulturnog dobra, a zaštićen je i interijer stana u visokom prizemlju, u kojem je najbolje očuvan mali salon koji Kovačić naziva den  –  prostor namijenjen opuštanju i razonodi.  

Nekadašnji Josipovac obuhvaćao je prostor današnje Nazorove, Zamenhofove i Ulice Ivana Gorana Kovačića. Bio je to šumovit dio podbrežja Medvednice koji se spuštao gotovo do samog gradskog središta. Ondje se nalazio samostan sestara reda sv. Magdalene s kapelom sv. Josipa, po kojoj je naselje i dobilo ime, a planskom urbanizacijom pretvoreno je u četvrt ljetnikovaca. Hrvatska zemaljska vlada otkupila je samostan 1886. godine i prenamijenila ga u sirotište, a zemljište je potom parcelirano na 20 čestica namijenjenih gradnji ljetnikovaca, koje su prodane na javnoj dražbi. Josipovac je bio prvo tzv. cottage naselje u ovom dijelu Europe, planirano po uzoru na bečka predgrađa Währing i Döbling, a temeljeno na engleskim seoskim kućama (cottages). Do 1896. svi su ljetnikovci bili izgrađeni, a pravila gradnje bila su stroga: kuće su morale biti udaljene najmanje četiri metra od ulične ograde kako bi se ispred mogao urediti predvrt, udaljenost od susjedne međe morala je biti barem deset metara, a sadnja vinograda bila je zabranjena. Ulice su bile opremljene vodovodom, kanalizacijom i javnom rasvjetom te su imale i noćnu stražu. Cijelo je područje održavao gradski vrtlar Josip Pekler, koji je 1891. uredio i obližnji tuškanački perivoj. Stilski, ljetnikovci pripadaju arhitekturi kasnog historicizma, s elementima tradicijskog graditeljstva poput lođa, balkona, trijemova i tornjića koji su služili kao vidikovci. Dobro su očuvani nekadašnji ljetnikovac arhitekta Kune Waidmanna, kao i ljetnikovac Grbac koji 1889. gradi arhitekt Lav Hönigsberg, a oba su okružena održavanim vrtovima.

Na adresi Josipovac 13 nalazio se i nekadašnji atelijer Ivana Meštrovića, a nakon Drugog svjetskog rata ondje su stvarali članovi ULUH-a (Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske, danas HDLU) – kipari Vojin Bakić, Kosta Angeli Radovani, Rudolf Ivanković i Velibor Mačukatin te slikar Frano Baće. U siječnju 1956. izbio je požar, koji se brzo proširio, budući da je atelijer bio građen od borovine bogate smolom. Vatrena stihija uništila je više od tisuću skulptura i slika, kao i brojne studije i dokumente te stan kućepazitelja smješten u jednom dijelu objekta. Nakon požara Bakić je uz pomoć prijatelja Stevana Luketića preuredio prostor nekadašnje mrtvačnice u Rokovoj ulici 10, odmah ispod kapele sv. Roka, te ondje osposobio novi atelijer u kojem je radio sve do svoje smrti 1992. godine. 

Na samom kraju ulice Ivana Gorana Kovačića nalazi se vila Ehrlich-Marić, nekadašnji ljetnikovac obitelji Ehrlich, roditelja arhitekta Huga Ehrlicha, u sklopu kojega se nalazila i poznata restauracija Josipovac. Vilu je 1891. projektirao Mijo Geher, suradnik Hermanna Bolléa, a zabilježena je na brojnim crno-bijelim fotografijama i razglednicama. Nakon smrti Ehrlichovih vilu kupuje Artur Marić, zagrebački industrijalac židovskog podrijetla, koji ju je 1927./1928. dao temeljito pregraditi po projektu Aladára Baranyaija. Obitelj Marić doživjela je tragičnu sudbinu tijekom Drugog svjetskog rata, a vila im je oduzeta te u razdoblju NDH postaje rezidencija Mile Budaka. Nakon rata koristio ju je Vladimir Nazor, prvi predsjednik Sabora NRH, a od 1952. u njoj se održavaju majstorske radionice Drage Iblera, koje od 1964. do 1982. vodi Drago Galić. Krajem 1980-ih ondje se provodi poslijediplomski studij arhitekture, a od 1995. u vili je smješten Muzej arhitekture HAZU, koji je u završnoj fazi obnove nakon potresa.